Gordana Drinković „Suze okrenute prema nebu“, 2018. (Steklarne Rogaška)

Gordana Drinković u kontinuitetu stvara u području umjetničkog oblikovanja stakla, produkt dizajna i slikarstva. Tijekom više od 25 godina oblikovanja i rada u tvornicama stakla realizirala je više od 500 djela, od kojih je velik dio proizveden u obliku unikata ili ekskluzivnih serija i dijelovi su privatnih kolekcija u Hrvatskoj i svijetu. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Francuskoj i Americi. Njezine kolekcije Atlantida, Babilon i Manhattan realizirane su u suradnji sa Steklarnom Rogaška d.d. i 2010. bile predstavljene u New Yorku, gdje su osvojile nagradu HFN 2010 Award of Excellence, Tabletop, New York, 2010. Međunarodni žiri uvrstio je Gordanu Drinković na izložbu suvremenoga svjetskog dizajna Ambiente Trends 2012 u Frankfurtu, 2012. godine. Pozivom za sudjelovanje na izložbi „Europian Glass Context 2016 Curated“, Bornholm Art Museum, Danska, 2016., direktorica muzeja MAVA, gđa Martinez iz Španjolske, svrstala je Gordanu Drinković među značajne suvremene europske umjetnike koji stvaraju u staklu. Od 2017. radovi „Babalawo“ i „Iyalawo“ dio su fundusa prestižnog muzeja Glasmuseum Lette, Ernsting – Stiftung A. H. Herding, Coesfeld u Njemačkoj.

Pred nama je umjetničin novi rad u staklu, skulpture u obliku suza koje tvore poseban ambijent, ali su ujedno i produkt dizajn, prave čaše iz kojih se kad ih se okrene može piti pjenušac. Elegantni stakleni ambijent od bezbojnog, sivog i crnog kristalnog stakla na visokom podestu otkriva iznimno zanatsko majstorstvo umjetnice, ali iza svoje krhke ljepote skriva snažnu emotivnu dimenziju rada – period tugovanja za voljenom osobom koje više nema. Prema vlastitim riječima umjetnice, „suze nastaju puštanjem stakla koje se u slobodnom padu isteže do granice pucanja ili do trenutka njegove transformacije u kruto stanje. Drhtaj stakla, nakošenost, vijugavost, posljedica je prirode stakla ‘koje pamti i bilježi’ drhtaj ruke koja ga drži ili dodir alata što ga zaustavlja ili okreće u smjeru suprotnome od smjera slobodnog pada“.

Gordana Drinković u potpunosti razumije karakter stakla kao materijala, u radu nastavljajući ne samo tradiciju neke naše lokalne linije obrade umjetničkog stakla (poput Raula Goldonija), već zahvaća senzibilitet i morfologiju europske 20. stoljetne linije organičke apstrakcije u staklu, od Kolomana Mosera, Josefa Hoffmanna i Wiener Werkstätte pa sve do opusa Oskara Kogoja.

Malo koji rad tako suptilno spaja zanatsku vještinu s profinjenošću koncepta i slojevitošću emotivnih razina. Te staklene umjetničine suze bez imalo patetike padaju na zemlju, ali se jednako tako dižu prema Nebu, prostorima krajnje kontemplacije i intimnih dijaloga s nebeskim sferama.